· video"A šta sad? Zovi Zborila." Nakon čupanja tisuću panjeva pojavio se izazov kako ih i gdje prebaciti. Nitko se nije javio da ih uzme za pušnicu, a ekipa koja melje biomasu imala je pametnijih poslova. S kombinirkom je bila muka pa smo ipak zvali u pomoć buldožer. "Napokon, finale u Višnjama", kažemo, dok mali gundažer skoro cijeli red uzme i nagura odjednom. Ostavili smo na hrpe drva za potpalu, da budu temelj panjevima, jer panj s puno zemlje teško izgori. Nadamo se da će većina izgorjeti, a onda nastavljamo borbu sa žilama i ravnanjem terena za zelenu gnojidbu. Ostale su još i četiri višnjice, jedre, čak ima i ploda.
Nakon čupanja tisuću panjeva — zvali smo buldožer da ih nagura na hrpu i zapali.
Druga muka tog ljeta bila je suša. "Evo nekih mjesec i pol dana bez kiše." Čuvanje vlage zemljišnom obradom čini se apsurdno — naoko izvlačiš vlagu van, na površinu — ali rezultati govore drugačije. Gdje nije obrađivano, tlo je tvrdo, ispucalo, k'o rupa; kod nas ima vlage. "Dok ne riješiš navodnjavanje — podrivanje." Naša slavonska tla, objašnjavamo, vlaže se dubinskom vlagom koja se preko zime akumulira pa se ljeti oslobađa, a podrivanje se isplati baš sad dok je suho i zemlja puca, jer je učinak drastično veći nego po vlažnoj jeseni.
Mjesec i pol bez kiše: čuvanje vlage zemljišnom obradom dok god se može.
U lijesci je drama nakon obrade pripremiti tlo za berbu. Ili frezaš ili malčiraš, a odlučiti kojeg datuma napraviti zadnju obradu — to je najstresniji dio ekološkog uzgoja. Pomalčiraš prerano, riskiraš veliku travu u berbi; odgodiš, riskiraš da pokupiš i lješnjak koji je već opao. "Svakim zahvatom deset do dvadeset posto bolje, a do sto posto nikad ne možeš doći. To je onako jedan dobar psihološki trening." Nevrijeme je dodatno smanjilo ovogodišnji urod — "ali zato bar nije padala kiša".
Prošlo nas je i jedno gorko priznanje: "Kupujte najskuplje sadnice." Nakon gotovo tisuću radnih sati i uloga od nekoliko desetaka tisuća eura skontali smo da nam je rasadničar uvalio ne samo loše sadnice, nego ni sortiment koji je bio dogovoren. Umjesto deset posto istarskog, na parceli ga je skoro pedeset, pa je cijeli koncept poremećen — istarski se kasnije bere, teško se obnavlja iz korijena. "Sve sljedeće sadnice idu iz Italije."
Rasadničar uvalio krivi sortiment — sve sljedeće sadnice idu iz Italije.
Najviše tog ljeta nismo radili u svojim, nego u tuđim redovima — kucali smo na tuđa vrata. Kod Rikija, koji sam izrađuje skupljač i koji za prodaju na malo istarski drži "neprikosnovenim". Kod Mire u gustom nasadu iz 2002., kod Tome, imenjaka, koji nakon dvadeset i jedne godine priča kako je sve počelo "hektar, hektar i pol" pa završilo na pet. Kod Zlatka, Drage, Krune i Marka koji je "pecanje lješnjaka" sveo na mreže razastrte po voćnjaku. Bili smo i u Srbiji kod Nenada, koji pušta lijesku i do osam metara i pomlađuje izbacujući skeletne grane. "U desetoj godini sam mislio da sam sve naučio, a onda sam vidio da sve ponovo moram učiti."
Posjet Zlatku: nasad iz 2017., Giffoni, Nocchione, Rimski, Istarski.
Među svim tim zavrzlamama stiglo je i ono najvažnije pitanje: "Zašto se smiješ?" Smijemo se onome čemu svjedočimo, kako se posao koji toliko ispunjava za mnoge pretvara u noćnu moru; smijemo se umu koji huška da se predamo. Neće ići. Razum vrišti da je sve izgubilo smisao, ali srce i dalje tuče i vuče u još jednu sezonu. "Možda ćemo uspjeti stvoriti nešto vrijedno, nešto dovoljno moćno da naše klince zadrži u našoj blizini, da nastave našu borbu, da ostanu HAHA."
Zašto se smiješ? Da naši klinci ostanu u našoj blizini, da ostanu HAHA.
