Napokon nas je zima poprilično usporila — i prvi put smo joj zahvalni. Već desetak godina, otkad smo na selu, nije bilo zime kako spada, a čovjek bez dobre zime nikako ne može odmoriti; s poslovima nisi nikad gotov, uvijek ima još ovo, još ovo, još ovo. Sad smo ipak ubacili u niže brzine: hladno je bilo, snijega je bilo, blata je bilo, a nas je i neka gripa pokosila. Plan da na proljeće posadimo novi nasad time je pao, ali kad počistimo višnje, odradit ćemo sideraciju i odmoriti parcelu. Planovi za OPG su skromni — zadruga je preuzela veliku većinu naših kapaciteta.
Buđenje iz zimskog sna — plan je pao zahvaljujući zimi koju godinama nismo imali.
Višnju vadimo u fazama, da ostane i nama za uspomenu. Prvo srezati krošnje i razdvojiti grane — bit će tu jedno sedamdeset, osamdeset metara drva, ništa specijalno, ali grijemo se na takva itekako. Onda kombinirkom zgurati granje da možemo voziti drva, pa izvoženje, pa čupanje panjeva. Te su voćke spoj višnje i divlje trešnje, pa kad upreš, puca nadzemni dio jer je korijen jači i deblji. Pita nas stari koliko će trebati da počupamo sve panjeve — ovim tempom šezdeset dana, ako pojačamo na sto šezdeset dnevno, oko sedam dana, a ako ne dolazimo u voćnjak, onda nikad. Ljepota poljoprivrede je u tome što malim koracima vidljivo napreduješ.
Nije uvijek najbrže rješenje i najbolje. Brže je čupati prednjom korpom, ali tako ostane dosta korijena u zemlji i pati se stroj — guma sprijeda ostane prazna od opterećenja. Bolje je, iako sporije, zadnjim kranom raskinuti svo korijenje: temeljitije, manje kvarova, ali — kičmu na sunce. "Nikad nema jedno rješenje, rješenja je uvijek mnogo, najčešće ovisi o situaciji." Najgore je bilo donijeti odluku za krenuti u akciju; jednom kad zapocneš, nešto se događa i rezultati su svaki dan sve bolji.
Brže ili bolje rješenje? Kičmu na sunce i opleti redom sa zadnjim kranom.
Dok se mi igramo s panjevima, dida samostalno poteruje, sakuplja, utovara drva i ne usporava. Kaže da mu je sramota što više ne može cijeli dan raditi, da mora u podne napraviti pauzu. Otkad smo se počeli baviti sjedilačkim poslovima, ne možemo mu parirati — kad je riječ o motorki, ašovu i lopati, čovjek je zvijer. Veli knjigovođi: eto tko mu kriv kad je išao samo četrdeset godina u školu.
Dok se ja igram s panjevima, dida sam poteruje, sakuplja i utovara drva.
Počupati višnje bila je jedna od težih odluka u životu — taj nasad nam je dao snagu da damo otkaze i preselimo se na selo, ima ogromnu sentimentalnu vrijednost. Ali jednostavno više nije išlo: dvadesetak kemijskih tretiranja u godini, pa te prevari godina, pa kupac, pa cijena, pa vlastita procjena. Zato kažemo da se ne bavimo voćarstvom nego održavanjem tla i voćnjaka. Voćaru je najvažnije koliko tona i koja cijena; nama urod nije najvažniji. Zato smo i spojili više poslića: usluge s kombinirkom i traktorom, jedno vrijeme smo snimali videe — poljoprivreda je bila platforma.
Treba znati kada presjeci — počupati višnje bila je jedna od težih odluka.
A pravo gnojivo je stajnjak. "Tko bi rekao da ću ikad toliko veličati govna." Bez zajebancije, nema važnije karike u proizvodnji; tla na kojima izostaje polako odumiru. Stajnjak je možda dvadeset-trideset posto NPK, a ostatak su korisni mikroorganizmi i mikronutrijenti — biljka ne jede stajnjak, jede nusproizvod mikrosvijeta u tlu. Razbacujemo ga kod kolega i u roku od dan-dva ufrezavamo da ne ishlapi. "Crno zlato." Skužili smo da gospodarstva ne stvaramo samo za sebe, nego se nadamo da će nas netko od klinaca naslijediti — a što će raditi na mrtvome tlu?
Crno zlato — na uzročnoj razini nema važnije karike od stajnjaka.
U međuvremenu — skrivena kamera. Jednog dana dođemo u polja i vidimo višnje natrag na mjestu, pa smo postavili kameru: uhvatila je didu kako se nakon manjeg obiteljskog ekscesa naljutio i otišao vratiti višnje. Morali smo usporiti video. U međuvremenu smo se pomirili pa idemo dalje jači nego ikad.
Skrivena kamera uhvatila didu kako se naljutio i otišao vratiti višnje nazad.
