Zašto se smiješ?

Sve više razumijem kolege koji su mi prije nešto više od, ma već sad 10 godina, ma i više u biti, nema već, odgovarali od poljoprivrede, kad smo došli na selo, neću baš reći svi, nije niti pa lijepo govore to apsolutno, ali su rekli, mnogi su rekli, to mi, spašavaj se dok možeš, naravno, mlad i lud, dobro, sad možda više nisam toliko mlad, ali sam jednako lud. Te izjave sam tumačio kao društveni fenomen itekako poznat u našim krajevima, jel' tzv. ništa se ne isplati, no godine prolaze i mogu reći da sve bolje razumijem zapravo tu cijelu generaciju poljoprivrednika koja je proživljavala, a iz neke moje perspektive devolucija nekakva, nazadovanje poljoprivrede u sve što sam i sam iskusio i od mnogih drugih čuo. A ja ipak uspijevam motivirati sebe da nastavimo u istom ritmu, istim smjerom, no poučem svime i pitam se na koji način napraviti sve to što sam prošao prenijeti na one koji dolaze iza nas jel' Mnoge priče o poljoprivredi su zapravo priče o noćnim morama, suočavanje sa problemima ono kausno, gledaš što se događa i ne vjeruješ da je stvarno. I kad osjetiš posljedice i dalje ne vjeruješ da je moguće zapravo šta je to što ti se događa pred vlastitim očima, poskupljuju strojevi, repromaterijal, zemljište, sve usluge koje koristiš, cijene u trgovinama, a za godinu dana to svjedočimo nenormalno, a cijene koju za hranu dobivaju poljoprivrednici. Ja bih rekao da dovode veliku većinu ljudi do ovog ruba žičanog slona, razum ti vrišti da je sve skupa izgubilo smisao ali srce, ja kažem srce i dalje tuče, vuče te naprijed u još jednu sezonu istoga jer nadan je, nagodinu će biti bolje, da će ta noć namora završiti, da će sve doći na svoje. Sjećaš se dobrih godina, dobrih uroda, pa čak i dobrih zarada, sjećaš se evo nasada dok je bio mal, dok si se u njemu patio i sanjao taj dan kad će urod doći, gledaš da je to sve sad poprilično poraslo i dalje je, a zapravo uvijek je to tako, ajde daleko od idealnog, ali guraš prema naprijed, kužiš da se svaki trud isplati da će te priroda sigurno nagraditi. Iako poljoprivrede pokušavaju svesti na birokratski posao gdje si zbog opstanka primoran sve više i više vremena gubiti na koje kakve papire, evidencije, zahtjeve a šta sve ne, znaš da svakoj noćnoj mori jednom dođe kraj.“ Pitaju me zašto se stalno smiješ, prestani s tim šta se smiješ. Kako to reći, to je nekakav moj odgovor na glasove u glavi koji mi govore loša je situacija, ništa nema smisla, ništa se ne isplati, odustani, predaj se, nema šanse ja kažem, um je oprosti još zajeban igrač, dok ga ne izrilaš prije će te sabotirati nego motivirati. Ja mu se samo nasmijem i kažem ajmo dalje još jače, gledam puno smo toga prebrodili u zadnjim godinama, prebrodit ćemo i ono što dolazi, evo pogotovo kad gledam ove kadrove kako kao i bozo bubnjaju. Kao mi svira bubnja, pa je tako ova pjesma u tom stilu, pitam se evo da li ga motivirati da ostane, da li da nastavi posao ili da nažalost prati trend ovu noćnu moru koja je zadesila stotine tisuća mladih, da on isto ode u potragu za boljim sutra negdje drugdje, nema mi to smisla nikako, naravno razumijem sve one koji su otišli, imali su na desetke razloga zašto, e sad moj je motiv. Ja kažem stvoriti na stotine razloga zašto ostati, pokušati stvoriti nešto što će sve … klince ipak zadržati tu gdje smo i mi pronašli smisao, pogledat će i oni ovaj video, sad ga možda neće razumjeti ali bit će im jasniji možda za 10, 20 godina kad se i oni suoče sa sličnom problematikom, ima li veće vrijednosti od obitelji na okup? Mislim ne mogu ja reći da mi proizvodimo hranu koja je neophodna za život, lješnjaci, ali snagu mi daju stotine zapravo već sad i tisuće osmijeha koje sam doživio u razgovoru s ljudima. Da li je riječ bila o našim čokoladnim lješnjacima, evo da li ovim videojima koje stvaramo ili sad unazad evo dvije godine nekakvim rezultatima koje smo kroz poljoprivrednu zadrugu naš lješnjak ostvarili i utjecali na živote pa jednog dobrog dijela lješnjakara, kolega mi je jedan prošle godine pričamo i smije se, kaže to mi do prije godinu dana sve sam htio počupat, odustat od lješnjaka. Sad kaže kako je prošlo ove dvije sezone sa zadrugom, ja bi sad sadio još liječnjaka, kaže jesam ja lud, a ono ja slušam oko srca mi je naravno toplo jer znam da sam sudjelovao u toj promjeni iz katastrofe u evo nešto pozitivno, nešto dobro možda. Tako da evo zato se smijem, zato što znam da u gomili lošeg uvijek postoji jednako velika ako ne i veća gomila dobrog, pozitivnog i vedrog i uvijek kažem samo ha-ha, čujemo se drugi puta, čao, čao.