· video"Promašili smo školu", smijemo se nad alatom. "Evo vidiš, kemija." Prošle smo godine išli s dva traktora i četiri stroja: jedan je radio pripremu s dvostrukim četkama i puhačem, drugi je iza skupljao u boks. A sad imamo samo jedan traktor — i pitanje. Pravimo samohodni HAHA kombajn za lješnjake, svojevrsnog HAHASteina. Ako uspijemo, znači da nismo uzalud gubili vrijeme.
Pravimo samohodni HAHA kombajn za lješnjake, svojevrsnog HAHASteina. Ako uspijemo, znači da nismo uzalud gubili vrijeme.
Borba je kako od te lanjske kombinacije napraviti sve u jednom. Treba veću četku, redizajnirati nosač, spojiti boks i puhač da u jednom prohodu odmah ispušemo lješnjak iz prostora koji četka ne dohvati. Puhač sam ima nekih 500 kila, boks još 150 do 200, a unutra ide oko 200 kila lješnjaka. "Imamo mi tih nekih alata, ali džabeti alata kad nemaš zanata", pa idemo tražiti majstora koji se školovao za varenje, tokarenje, brušenje.
Nije nam baš svejedno bilo dok smo nadograđivali, ali "stroj prašnjav, znači radi". Teren je banana, mehanizacija šljaka odlično. Kiša nas malo usporava pa žurimo prvi trag završiti prije nje. Teško je bilo kad je Borko otišao, no uspjeli smo osmisliti model da ga Božo uspješno zamijeni — nevjerojatno skup traktor za naše pojmove, ali što dalje to smo sigurniji da vrijedi te novce. "Svako zlo za neko dobro", tješimo se: kad smo morali prodati traktor, briga je bila što ćemo kad dođe berba — a evo, snašli smo se.
Požurili smo prvi trag završiti prije kiše. Teren je banana, ali mehanizacija šljaka odlično.
A onda nas zadnjih mjesec dana proguta zadruga. Turbo HAHA: počeci berbe, pregovori s Talijanima i organizacija novog skladišta PZ Naš Lješnjak u Đakovu — sve paralelno. Smožden i smoren, ali mislim da možemo biti zadovoljni dogovorom s novim kupcem. Ove godine cijenu ostvarujemo ovisno o randmanu, pa svaki zadrugar dobiva prema tome kakav je lješnjak dovezao. Sav ga separiramo, jer koliko god da je čist, uvijek je 2 do 4% onog smeća — šupljih, sitnih, suhih, trulih, zemlje i kamenja. To diže randman i čuva nas od ocrnjivanja pred stranim kupcem.
Najviše me sekira jedan stroj — giljotina. U sekundi vidiš je li lješnjak dobar ili nije, i nema se što lagati. Nažalost, ova godina nije kao prošla. Prvo nas je načela suša, onda dotukla kiša, pa razbijamo uzorke prije i poslije kiše da se vidi razlika. Nakon više od 150 analiza u dvije godine zaključak je jasan: nema čarobnog štapića koji će lješnjak spasiti od vremena. Zarađuju jedino kemijske kuće i trgovci koji igraju na kartu straha. Otprema ide na šlepere za Italiju; otpada se nakupi skoro pun kontejner.
Separiranje, tj. pročišćavanje lješnjaka u PZ Naš Lješnjak.
"Bit će bolje nagodinu." To je glavna maksima onoga tko živi od poljoprivrede — inače je teško podnijeti borbe, čas sa zmajevima, čas s vjetrenjačama. Zmajevi su nepogode, manjak mehanizacije, san; vjetrenjače su agencije, portali i bestjelesne administrativne dimenzije. Jedina hrana koja od toga štiti je nada — da će novi stroj spasiti kičmu, da će ljudi shvatiti da ne možemo jesti programe i dokumentaciju, da će naši klinci imati bolji start.
Među zadrugom stignemo i HAHA isporuke iz crowdfundinga. Kod mame u podrumu, gdje je već većinu otpremila, slažem što je ostalo: čokoladni miksevi i lješnjaci u datuljama. Dvije godine borbe s preradom urodile su ovim plodovima; ponosan sam na cijelu obitelj. Najmanji omjer koji ima smisla je 40% čokolade i 60% lješnjaka — jer nije nam motiv prodavati čokoladu, nego lješnjak, koji je uz zadnja poskupljenja već skoro jeftiniji od nje.
Bit će bolje nagodinu.
Kraj jedne ere. Višnje su bile okidač našeg odlaska na selo — otac mi ih je prepustio kad sam rekao da napuštam grad. Tržište se srušilo, ja "zamrzio" kemiju, a nasad je u startu bio osuđen jer su nam uvalili sadni materijal koji nije odgovarao terenu. Iako sam višnje odavno prekrižio odabravši lijesku, teško je bilo donijeti odluku da ih krčimo — pogotovo zbog tate, koji se toliko borio da ih uzdigne, a sad ih je morao napasti s motorkom. Nakon tri mjeseca skladišta napokon stižem u višnje, u pomoć. "Smijem se sam sebi": prije više od deset godina odrekao sam se posla za kompom i tablicama, a sad sam se tri mjeseca zatočio baš u takav. Tu, gdje pada zadnja višnja, ide lijeska — eksperimentalno polje ranih talijanskih sorti, jer ova je sezona pokazala da nije važno koju vrstu imaš, nego stigneš li ga na vrijeme pokupiti.
Kraj jedne ere. Višnje su bile okidač našeg odlaska na selo.
