Kaže tu si di si, daj sve od sebe da napraviš što bolji rezultat u ovisnosti o okolnostim…

Dok se ja igram s panjevima, vidiš dida samostalno poteruje, sakuplja, utovara drva, ne znam koja očeza po redu, ali bit će ih još mnogo vjerojatno, pokupio je dida sigurno već pola ogornjeg dijela, više od pola ima još dole i dobro bit će ovih trupšića, ali evo vidiš čovjek ne usporava. Kaže, mislim da on ne usporava, usporava ali kaže u problemu je sad kaže više ne može cijeli dan raditi, kaže to mi sramota me, nije baš tako rekao ali moram kaže u podne napraviti pauzu, ne mogu više, kaže dođe 3, 4 sata ujutro i onda mora napraviti pauzu a da ne može još 3, 4 sata spojiti. Od kako sam se počeo baviti sjedilačkim poslovima ja kažem ne mogu mu parirati, sramota za reći ali tako je kako je, možda više njemu na čast nego meni na sramotu ali kada je riječ o motorki, ašovu, lopati, čovjek je zvijer a šalimo se, priču sam neki dan sa knjigovođom spomenuo. Spomenuo, kaže jedno tata utovara, ja sam tu na bageru, a tata utovara, kaže eto tko mu kriv kad je išao samo 40 godina u školu.... Zašto ovo u biti snimam, zašto ovo pričam, nekako smatram da rijetko tko od nas može pobjeći od vlastite sudbine, tješim zapravo na taj način, tj. pokušavam utješiti sebe gdje sam godinama pokušavao zaživjeti jedan život. Koji sam ajmo reći priželjkivao, sanjao, a evo sad gledam 10 godina nakon toga, ok, temelji su tu, voćnjak je tu, mehanizacija je tu, liječnjaci kreću u rod, imamo nekakav proizvod, stvorili smo nekakav brend. A ja se ne bavim time nego evo bavim se zadrugom, bavim se prodajom mlješnjaka Talijanima, najgorim kupcima na svijetu prema onome što svi kažu, ajde hvala Bogu Bog me na kraju spojio sa nekim relativno poštenima u zadnjoj. U zadnjoj transakciji, no jel što sam htio reći, koliko god sam ja htio zaživjeti potpuno drugačijim životom opet me sudbina vratila na pod navodnicima staro, na računalo, na mobitel, na pozive, na tablice, na proračune. Na nešto od čega sam ajmo reći htio silom pobjeći, tako i tata kažem, džabe mu fakulteta i svačeg nečeg i rada u školi, sudbina mu je bila da evo krči voćnjak koji je posadio na zida, kuću u kojoj ja živim, jel da se bavi onim tj. da koristi one talente koji su mu dani. Isto tako i sam, volio bih, ideja je bila da ću ne znam pravit drvenu kuću u polju pa jednog dana se tamo i preselit, ali ono kupio sam alat, kupio sam drvo, prodao sam i drvo, alat nisam koristio već dvije godine, a evo bavim se kojekakvim sušarama, separatorima, tablicama, procjenama, brendovima. Predavanjima, izvještajima, analizama, godišnjim planovima, sad bi trebali nekakvo zapošljavanje obaviti pa objaviti natječaj pa procijeniti tko je dobar, tko nije dobar, nosi se s posljedicama svih tih odluka, prezentiraj to pred širim skupom gdje ćete naravno neki, neću reći popljuvati nego ne shvatiti. Ali Bože moj, ja kažem to je nešto, evo ja to tako doživljavam izvan mog utjecaja, ja kažem Božja volja, služim, ispunjavam svoju dužnost što prema užoj obitelji, što prema široj, što prema nekoj zajednici prihvaćajući da nije to ono što sam sanjao, nije to ono što sam želio ali je tu stvarno, konkretno, realno, potrebno. Nije fantastično, nije zamišljeno, samo eto promijenilo, u svemu tome sam se kažem promijenio ja koji sam eto naučio to prihvatiti.