"Sori Tomo, kupac otkazao kompot, nećemo kupiti tvoju višnju." Tjedan dana prije berbe nazvao je dugogodišnji kupac s kojim smo godinama imali zadovoljavajuću suradnju, i tom jednom rečenicom srušio računicu koja se dotad savršeno poklapala. "Šta sad, šta sad." Bila su sveukupno tri velika otkupljivača višnje, pa smo otišli na preostala dva. Drugi je rekao da imamo krivi sortiment — naša višnja kad se smrzne mijenja boju drugačije nego ostale koje on ima. Onda na trećeg.
Kud sa 30 tona višnje? Zašto pak lijeska?
Da se shvati težina tog poziva, treba ispričati odakle smo došli. Odrasli smo u Đakovu, imali smo sve što nam je trebalo, ne baš sve što smo željeli, zahvaljujući marljivim roditeljima kojima je podrijetlo sa sela. Zato smo tamo često provodili vrijeme, i nije nam baš odgovaralo — subote su izgledale radno, bilo u starom šljiviku, bilo u novom višnjiku. Pogotovo kad smo krenuli izlaziti van. Avanturama po faksovima u Osijeku i kasnijim zapošljavanjem nadali smo se da će krenuti nabolje, ali dogodilo se suprotno: sve smo jasnije uviđali besmisao gradskog života. Gradovi su nastali kao odgovor na industrijalizaciju — ljudi su se selili da im bude bliže posao u tvornicama. Danas tih tvornica više nema, a inicijalni smisao se izgubio; grad je postao izvor potrošača, ljudi koji kupuju radi kupovine i troše radi potrošnje.
S 22 godine napustili smo grad i uredski posao i zajedno došli na selo, gdje smo se napokon osjećali slobodno. Posao u polju nas je ispunjavao maksimalno. Roditelji su nam prepustili brigu o postojećem nasadu višanja — 2,5 hektara — a kao vjenčani dar kupili su nam staro imanje s pripadajuća 2 hektra zemljišta: kuća od 170 kvadrata, oko 200 kvadrata gospodarskih prostorija, štala, šupa, kokošinjac, svinjac, stari ambar, 3 tisuće kvadrata okućnice. Tih 20 tisuća kvadrata poljoprivrednog zemljišta tada je vrijedilo isto kao jednosoban stan od 30 kvadrata u Osijeku. Nama je to bilo dobro.
Dok sam čekao već pomalo isfurani izlazak Sunca, zamaglilo mi se pred mobitelom. Budući Haha zaselak na vidiku
Iskustva s višnjom skupljali smo još od 2006., kad smo pomagali roditeljima uspostaviti novi nasad. Višnja je zahvalna biljka, s vrlo kratkim periodom dozrijevanja, i ekonomski je izgledala odlično — uz glavni preduvjet da imaš normalnog kupca. Računica je jednostavna: kilograma po stablu, puta broj stabala po hektaru, puta broj hektara, puta kuna po kilogramu. Sve se poklapalo savršeno dok nismo preuzeli posao. Na proizvodni proces nije bilo zamjerke, ali krenule su akcije s plasmanom i naplatom. I onda taj poziv.
Besmislen život u gradu, nevoljko odlaženje na selo u mladosti, potraga za smislom u još većem gradu te finalni bijeg i prinalazak smisla u životu na selu
Kud sa 30 tona višnje? Umjesto još nasada višnje odlučili smo posaditi 10 hektara lijeske. U videu smo ukratko prezentirali i recept za podizanje novog nasada, posloženog po prioritetima — od najvažnijeg prema manje važnom, jer u počecima ni mi nismo imali mogućnosti priuštiti si sve. Prva i osnovna mjera koju nikako ne smijemo propustiti je podrivanje zemljišta na maksimalnu dubinu: probijamo dubinski zbijene slojeve i omogućujemo cirkulaciju vode. Nama je važnije prodiranje vode iz dubinskih slojeva u sušnim razdobljima nego odvođenje viška, jer nedostatak ili višak vode smatramo većim problemom od onoga s hranjivima. Sljedeći korak je agromeliorativna gnojidba — poboljšavanje tla; prioritet je neutralizacija, jer je velika većina naših tala kisela zbog lošeg gospodarenja.
Recept za sadnju voćnjaka — od nužnih stvari do nekolicine oldskul trikova
Krajem listopada krenula je akcija na terenu. Josip Zboril u elementu, Borko se šulja iza brda i vozi. Rokaj miki.
Krenula akcija. Josip Zboril u elementu
