Zašto kažemo ne zadrugama te kako se baviti poljoprivredom bez zemljišta?

Zbog svima, ja sam Tomi i danas vama želim prokomentirati sljedeće. Zašto kažemo ne zadrugama i kako početi s poljoprivredom bez zemljišta, mislim da je pozadina problema vezano uz to da bi postali članovi nekakve zadruge prvo moramo priznati da nam je potrebna pomoć u nekom segmentu naše proizvodnje, upravo primanje pomoći, taj čin zaduživanja je prepreka za napredak naše poljoprivredne proizvodnje. Iako vani stvari savršeno funkcioniraju u svakojakim oblicima zadruga, kod nas ta priča ne prolazi, problem mi izgleda u tome što smo preponosni. Taj ponos vidljiv kroz akumulaciju sve većeg broja strojeva i priključaka, čak i po cijenu opstanka gospodarstva, život nam svima prođe u kreiranju savršenog gospodarstva, provodeći tragocjeno vrijeme za zaokruživanje priče, kad skupimo strojeve za obradu, trebaju nam strojevi za transport, kad smo riješili transport, ha bilo bi dobro imati svoje skladište. A kada je gotovo skladište možda bi nam dobro došla i nekakva sušara, možda i pokoja linija za preradu, naravno onda treba razviti i vlastiti brend pa na priču o marketingu ode vremena kao za sve ovo do sada zajedno. I u konačnici smo u toj strci, frci, panici protratili život umjesto da smo kroz poslovanje stekli 5 poslovnih partnera, prijatelja s čijim smo obiteljima surađivali cijeli život, mi nismo imali vremena niti za vlastitu obitelj upravo zbog toga što nam je bilo teško zatražiti pomoć i osnovati nekakvu zadrugu. Ne mora zadruga brojiti 500 članova, minimalan broj za osnivanje je sedmero ljudi, pa to praktički možemo osnovati s dvije obitelji i već je borba puno lakša i zabavnija. … Mnogi me pitaju kako početi s poljoprivrednom proizvodnjom ako nemam zemlje, moje mišljenje je da prvo treba imati viziju, onda detaljno izučiti materiju, a nakon toga potražiti pomoć. Dakle, sasvim je normalno da u početku nemamo sve potrebne resurse za realizaciju vlastite vizije, a možda niti dovoljno znanja, odlaskom kod iskusnijih, uspješnijih ljudi prezentirajući im svoju viziju, želju te spremnost na primanje pomoći otvaramo vrata vlastitom uspjehu. I tu se provlači priča o zadruzi, velika većina poljoprivrednika muku muči sa radnom snagom, pa zašto član zadruge ne bi bio netko tko možda nema zemlju ni mehanizaciju, ali ima volju, želju i ideje koje bi drastično unaprijedile tehnologiju proizvodnje unutar navedene zadruge, takva vrsta odnosa nam omogućava i primanje i pružanje pomoći. A mislim da su to dva najljepša iskustva u životu. društvo prolazi kroz krizu jer mnogi smatraju da ne trebaju pomoć, za njih pomoć znači priznavanje svojih manjkavosti, priznajmo si da svoje mane skrivamo neopravdanim ponosom, da često žudimo za tuđom pomoći, ali se isto tako bojimo prihvatiti, mislim da je trenutno nevjerojatno naopaka situacija u našem okruženju. Broj ljudi koji je spreman pomoći je itekako veći od broja ljudi koji su spremni tu istu pomoć primiti, fali nam jedna ključna osobina, a to je poniznost. nikada neću zaboraviti dan kada sam imao možda 10-tak godina te pješke išao u školu, na putu do škole se nalazilo brdo na kojem sam ugledao staru baku, polako se penjela na brdo, a za sobom je vukla veliki kofer. Mogu li vam pomoći podnijeti kofer? riječi su koje su same izašle iz mene, baka je bila presretna i dozvolila mi da joj pomognem, naravno da taj čin meni nije predstavljao nikakav teret, a bakine riječi hvale su mi punile dušu. To je trenutak u kojem sam bio ispunjen enormnom količinom radosti i siguran sam da ću ga pamtiti zauvijek. Ono što želim istaknuti je da iako sam ja ponudio pomoć, baka je kao većina ljudi koji danas žive mogla reći, ne hvala sinko, mogu ja to sama. Kao što zasigurno i može budući da se s tim stepenicama sigurno često penjela i sama, baka je ponizno prihvatila moju pomoć te mi tom svojom gestom omogućila da se ja osjećam spektakularno, baka je meni pomogla a ne ja njoj, ona je podnijela teret, teret poniznosti, na takav sam način i ja primao pomoć u svojoj poljoprivrednoj karijeri. Što kroz obitelj, što kroz prijatelje, što kroz poznanike, ali čak i neznanike, primio sam ogromnu količinu pomoći koju sam uberučke prihvatio imavši na umu da ću iz svega toga ja doći u poziciju da jednog dana nekom drugom pomognem, a omogućivši drugima da pomognu meni pružio sam im na neki način ono što je meni pružila baka kojoj sam pomogao ponijeti kofere. Ekipa malobrojnih negativaca je stvorila izrazito lošu klimu oko poljoprivredne proizvodnje, ali što više kontakata ostvarujem sve je veći broj onih koji su voljni, spremni pomoći, razlika je samo u tome što je ovim negativcima dan medijski prostor dok zove pozitivne „Vrlo tko mari“ Upravo to je nešto što sam si uzeo za zadatak, želim da se njihov glas čuje da odjekuje. Ako netko od vas možda želi podijeliti vlastitu pozitivnu viziju poljoprivrede molim da mi se obratite, umjesto poticanja lažne prepotentnosti, ispraznih titula i položaja, naučimo biti ponizni. Priznajmo sami sebi, pa onda i drugima da je naša razina znanja praktički o svim temama koje nas okružuju apsolutno smiješna, svi se mi igramo stručnjaka, mislim da smo svi svjesni vlastitog neznanja, ali zbog straha od neprihvaćanja radimo još goru stvar. Pravimo se da znamo i itekako borbeno branimo i opravdavamo svoje znanje, upravo su nedostatak poniznosti, višak znanja te nedovoljna spremnost na traženje i primanje pomoći ključni u savladavanju problema zadruga i zajedništva, došlo je pravo vrijeme za promjenu klime, do sljedeće prilike vidimo se, Bog.