· videoPočeli smo od izboja, te male vječne muke. "Jedan od glavnih razloga zašto smo odabrali dizati lješnjak u stablo, a ne u grm, upravo je obrada oko samog stabla", objasnili smo, "a najgore za obraditi su trnje i izboji." Kupili smo bili nečiji gotov sistem, pa nije baš radio dobro na ovim malim voćkama — onda je dida iskemijao svoj. "Zašto se preporuča da se sade cijepljene sadnice? Zato što ovih izboja imamo mali milijun, i što ih više siječeš, režeš, to ih više ima." Mi smo u ekološkoj proizvodnji pa je totalni herbicid zabranjen — a, kažemo, sve i da nismo u ekološkoj, vjerojatno ga ne bismo prskali. Tako da moramo mehanički, trimerom, u zelenoj fazi, dok izboj još ne odrveni.
Didin "sistem" za rješavanje izboja. Stablo je zakon, kad još malo ojačaju, mičemo kolce pa će biti još lakše.
Proljeće je bilo i vrijeme oslobodilačke akcije. "T-Rex se probudio iz zimskog sna — gladan." Krčili smo staru šikaru, raskrčili jedan komad pa drugi, nekih pet i pol tisuća kvadrata, gdje je nekad bio vinograd. "To je već jedno dvadeset godina, nema ničega osim bagremovih stupova i žice." Radili smo prednjom korpom — riskantno u odnosu na zadnju, znaš pokidati žicu ili senzor, ali puno brže, "što je opet dobro za investitora". Javio se i kolega da snimi kako to ide, pa smo iskrčili i njegovu manju. Šikaru iskrčiš, ali napraviš problem s onom masom koju izguraš van; nju smo zgurali na rub međe i tamo stoji, čeka bolje sutra.
HAHA oslobodilačka akcija. T-Rex se probudio iz zimskog sna — gladan.
Onda višnja. Pripremili smo pčele, kao i svake godine — dresura, da idu samo na višnju, a ne na uljanu repicu ili druge konkurentske biljke. "Malo varamo pčele", priznali smo, "ne malo nego dosta." Ali vrijeme je bilo loše za oplodnju: kiša, hladno, pčele nisu letjele. "Na prvu se činilo jako dobro", rekli smo frezajući voćnjak, "a na drugu bome banana." Napala je monilija. "Baš kako kaže tata." Cvijet je opadao, oplodnja gotova, a ispalo je da ove godine možda neće biti ni za koju kantu višanja. Urod — nula kilograma.
Bez 'čela, nula bodova — dresura pčela na višnji.
"Posljedice ekološkog uzgoja višanja", napisali smo. Sjetili smo se kobne 2020., kad je voćnjak izgubio list još sredinom šestog mjeseca, kad smo mislili da ćemo sve morati čupati — a višnje su se oporavile, ne sto posto, ali osamdeset; prošle godine je čak bilo i uroda, nekih desetak tona. Ove godine sve je izgledalo dobro, pa je monilija pogodila gotovo sav cvijet. "Kad god me pitaju da li da se bave ekološkom poljoprivredom", rekli smo, "moje pitanje bude — moraš li od toga zarađivati za život? Pa kažu, da, naravno. Onda kažem, a nemoj se onda baviti ekološkom. Zašto? Zato što je brutalno nepredvidljiva." Ne možeš se osloniti ni na kakav urod, ni na količine, ni na kvalitetu — već doslovno na ono što Bog dade i sreća junačka. Utjehu nalazimo u tome što će se vitalnost biljke popraviti, rastom novih grančica i zelene mase. "Ekološka je poljoprivreda stil života, način poimanja svijeta oko sebe", zapisali smo. "Možda će u budućnosti nastati civilizacija koja će vrednovati i štititi plodnost tla, a do tad će većina s podsmijehom gledati na mene i meni slične poljoprivrednike."
"Posljedice" ekološkog uzgoja višanja. Monilija pogađa gotovo sav cvijet = urod nula kilograma.
A i van voćnjaka godina je bila mokra. "Izgleda da smo ove zime i proljeća dobili sve zaostatke kiše unazad pet godina." Pokušavali smo ispustiti vodu s parcele — Sizifov posao, "možda voda ode, a možda i ne ode, borba". Božo nam je s dvije freze zaronio u blato, Tirex ga već triput spasio. "Ove godine se baš pokazalo da nije svako zemljište pogodno za sve", rekli smo, "al' šta ćeš kad je to jedino što imaš." Bio sam i na panel-raspravi o mladim poljoprivrednicima, gdje sam, u za mene totalno neprirodnoj atmosferi, izrazio tugu što sve manje vremena provodim u traktoru i polju — a sve više nas se tjera "u papire".
