Nisam uspio pronaći balans između posla i "života", posao je zapravo postao život..

Prije nego što smo krenuli sa zadrugom prošle godine, kupio sam, ha mislim kupio sam, maznio sam lovu i nabavio, pa pun kamion stovarskog alata, nekih 2, 5, 7, 9, 10, pa više od 10 kubika drveta raznog i plan je bio kreniti sa ha-ha. Edukativnim centrom, znači ideja je bila na jednom voćnjaku 7 hektara uz jedan mali šumarak napraviti prvu drvenu kupolu koja bi u biti bila nekakav centar koji bi ljudi koji evo žele posjetiti … i saznati nešto više o uzgoju ljeske da dođu. Vide nasad i ajmo reći odradimo, mislim odradimo, prenesem im neko znanje koje imam, iskustva koja sam prikupio, neznanje zapravo koje imam, skužili ste zapravo u ovim videojima do sada da sam prepun neznanja pa evo onda s ljudima drugim dijelim to neznanje da oni u principu ne rade te iste greške. Zašto to pričam uz ove kadrove, predivno mjesto, bili smo, tj. ja sam bio prvi puta, familija, žena i djeca su bili već prije, ja nekako nisam imao vremena s njima otići, želja mi je evo stvoriti jednu takvu lokaciju gdje će se ljudi moći okupljati, evo ovdje se gledaju konji i uživa u prirodi. A ja bih htio napraviti nešto gdje bi ljudi mogli učiti o ljesci, nekakav edukativni centar, pokazni nasad, ne mora biti nasad dovoljno da ima nekoliko grmova, gdje bi mogli ljudi učiti o tome kako uzgajati, na koji način, ne samo ljesku u principu, priprema zemljišta za podizanje. Voćnjak, ajmo reći, to je nešto za što sam se ja, ja ne bih rekao specijalizirao nego nešto na što se jako fokusiram, to je znači tlo i na koji način ga sačuvati, obogatiti, pospješiti da bi na njemu onda rasao, ne mora nužno biti voćnjak, može rasti bilo šta. Mislim da će proći još neko vrijeme dok to ne realiziram s obzirom da sam drvo prodao, a i strojevi iz Radione su na prodaju, nemam nikako više vremena za te pothvate, tj. za taj pothvat, ali možda kažem, možda se nekad i to reaktivira, želje nam se ne mogu sve ostvariti onda kad bi mi htjeli. Ali dođe pravi čas, pravi trenutak kaže ekipa evo koja je više godina u Lješnjaku da su više od 15 godina neki željeli i 20 čak, željeli da imamo zadrugu, da imamo nešto zajedničko s čime bi se zajedno borili protiv zajedničkih problema, zajedno nastupali na tržištu, pa evo oni su to dočekali tako da ja vjerujem da sam ajmo reći žrtvujući svoj san, ostvarujući njihov. Da ću i ja zapravo, omislim njihov, pa i moj naravno, da ću i ja dočekati svoj nekakvo mirno mjesto uz šumu gdje bi evo dolazili ljudi, možda na neki način malo i odmoriti i predahnuti od svega i evo provesti možda neko vrijeme ajde s obitelji, to je ono čega mi sve više i više nedostaje u zadnje vrijeme. I naučiti nešto o prirodi koja nas okružuje s obzirom da smo prošlu godinu, mislim smo sam prošlu godinu malo zapustio te trenutke ovako boravka na nekim. Lijepim mjestima u prirodnom nekom okruženju, slab sam za ove urbane sredine, mada sam prošlu godinu više provodio u takvoj atmosferi nego u ovakvoj, evo tko prati priču i ima neke dobre lokacije, dobre preporuke šta bi bilo dobro posjetit, obić, pa evo možda ovako i malo posnimić za druge da drugi vide, nek slobodno napiše u komentar. Pokušao sam vam zadnji puta snimiti malo kako to izgleda na Ivan Dvoru, ne znam tko je bio, tko nije bio s obzirom da vas ima dosta sa svih strana Hrvatske. Predivno mjesto u blizini Đakova, državna ergela lipicanaca, međutim kažu ne može, zabranili kad su čuli da zujim, a mislim zabranili, kad su čuli da zujim s dronom kaže nemoj snimat, nije, kaže dobro, nije dozvoljeno, uprava kaže ne da, tako da umjesto Ivandvora evo ga višnjica ergela, višnjica tu me nisu protjerali. Možda nije bio gazda kod kuće, nadam se da ćemo do poroda i otići još i na Sovsko koji puta, ne znam tko je bio, tko nije, jedno predivno jezero u kaže brdskoj Slavoniji. Ja nisam bio kažem do prije možda dvije ili tri godine tamo, stvarno divno, pa tu je i naš blizini, naše jezero, mislim u našoj općini jezero Borovik, pa evo podijelit ću s vama malo i takvih kadrova prirode, nikad na odmet, to je ono što sam stalno spominjao, razlog zašto sam se Oduševio u poljoprivredi i poljoprivrednoj proizvodnji, naravno u početku, moram biti iskren, ta romantika traje neko vrijeme dok ne krene priča o novcima, o poticajima, o fondovima, o kreditima s kojima financiraš te fondove, pa o troškovima razno raznim, servisima, kvarovima, a uz to sve jel. Treba nekako financirati taj život koji se paralelno odvija, Ivani sam rekao, a baš kažem i kolegama koji me pitaju nemojte si dozvoliti da ne stignete živjeti od posla, kada me pita Ivana evo ćemo ići negdje s klincima tamo vamo, rekao nemoj me ni pitati, znaš kada god me pitaš. Reći ću ti da ne stignemo, da nemamo vremena, da moramo ovo, da moramo ono, ti je rekao moraš doći kod mene i reći Tomi, sutra idemo tamo, za tjedan dana smo vamo, vikend smo tamo. I onda ja kažem ok, dobro, prilagodim se, čim ja moram odlučiti, žrtvovati neki poslić ili manji, veći, nebitno, bude to problem, bude to napeto, uvijek glavik ali kudram joj za ta 3 dana sam mogao zaraditi toliko tisuća kuna, milijuna, aviona, kamiona i onda to ne bude dobro, nije u šoldima sve ali teško im se odu prijeti. Teško je staviti vrijednost na obiteljske trenutke koji su zapravo daleko, daleko neprocjenjiviji, ma u biti neprocjenjivi su, samo evo povuče nas bitka borba, mi muški si. Objasnimo da ta egzistencija je vrlo vrijedna i vrlo važna i da moramo osigurati evo u poljoprivredi i površine za našu djecu i strojeve s kojima mogu krenuti, tako svašta si mi nešto ispričamo. Ok, dobro, možda pričam u množini ne bi trebao, prebacite to sve u jedninu, naravno svaka čast uspješnijim od mene koji ste izbalansirat odnos između slobodnog i radnog vremena, ja kažem meni jednostavno je lješnjak, poljoprivreda, evo sad i zadruga, sve je to postalo život, nema više. Razmaka, nema više odmaka, sve je to uvijek prisutno i jedno i drugo i treće, da li je to dobro ili nije ne znam, neki bi rekli da je, neki da nije, ali evo kaže radi posao koji ne smatraš poslom i bit ćeš sretan do kraja života, tako evo trenutno se to kod mene događa naporno je, ali zadovoljan sam.