Za koga je lijeska dobra kultura, a za koga nije?

Za koga je lijeska dobra kultura, a za koga nije? *Naruči HAHA Znak pažnje i pokloni ga nekome za Božić :)* (https://www.opghaha.eu/products/haha-znak-paznje) Poprilično nezavidno pitanje, ali je vrlo važno dati odgovor na njega. Tko su potencijalni uzgajivači lijeske, takozvani lješnjakari? Statistika je pokazala da je najbrojnija skupina onih koji lijesku uzgajaju iz hobija i kao dopunsku djelatnost. Broj profesionalnih proizvođača, onih koji od lijeske žive, vrlo je malen u postotku (ali ne i po površinama). Već se iz ove činjenice jasno može razaznati za koga je ona, a za koga možda nije. Glavna prednost ove kulture upravo je mogućnost da se njome bavi usput, pomalo, ekstenzivno. Mislim da je kod nas doživjela značajnu ekspanziju upravo kada su ljudi spoznali da ju je moguće uzgajati na nešto lošijim tlima, da nisi “dužan” obavljati aktivnosti u voćnjaku u točno određeni dan ili sat te da, na manjim površinama, to možeš obavljati s minimalnom mehanizacijom. Naravno, kako površine rastu, tako rastu i opterećenje i isplativost. Neke strojeve nema smisla imati za “dvorišni” uzgoj, a bez nekih nema smisla uopće ulaziti u proizvodnju. U startu je lijesku moguće uzgajati bez pretjerano velike investicije u specijalizirane strojeve, što potvrđuje broj ljudi koji je sade “usput”, uz svoj glavni posao. Razlog zašto je vrlo mali broj profesionalnih lješnjakara jest taj što lijeska nije visokodohodovna kultura. Najčešće se profesionalni pristup veže uz ekonomiku proizvodnje, razne kalkulacije povrata investicije te, naravno, zaradu. Uzgoj lijeske ima brojne prednosti, ali spektakularne brojke nisu jedan od motiva zašto je ljudi sade. Projekt podizanja nasada lijeske vjerojatno je najdugoročnija investicija u poljoprivredi (s obzirom na to da je rok eksploatacije duži od 100 godina). Zato su rijetki oni koji se na nju odlučuju profesionalno, ostavljajući druge karijere kako bi se bavili isključivo lješnjakom. Velik broj “ekipe” lješnjakara nasad si je posadio za mirovinu. Dok rade, pomalo financiraju podizanje nasada i mehanizaciju, što im služi kao svojevrsna ušteđevina. Svjesni situacije na tržištu, nadaju se da će im prinosi/prihodi od voćnjaka biti nadopuna kućnom budžetu “pod stare dane”, ne očekujući pri tome da će si od lješnjaka priuštiti apartmane na moru, novo terensko vozilo ili krstarenje kruzerom. U posljednje je vrijeme također puno onih koji lješnjak sade kao svojevrsnu “radnu terapiju”, odmor od psiholoških opterećenja koje proživljavaju na svojim glavnim poslovima. Oni, umjesto kupovanja ribičke ili lovačke opreme, kupuju mehanizaciju i polako podižu nasade, bez prevelikih financijskih očekivanja. Dio je onih, među koje bih ubrojio i sebe, koji sade lješnjak za neke buduće generacije. Budale, reklo bi se. Odričemo se za života, podižući nešto, pokrećući nekakav posao koji se nadamo da će naši nasljednici preuzeti. Svjesni smo da je ulaganje u bilo koji oblik poljoprivredne djelatnosti zapravo generacijski pothvat i da se povrat ulaganja u poljoprivredi počinje pojavljivati tek u drugoj i trećoj generaciji. Ne kalkuliramo troškove zemljišta, podizanja nasada, sve silne radne sate u voćnjaku, kupovinu mehanizacije, izgradnju infrastrukture i financiranje podbačaja. Znamo da će stvari doći na svoje nakon nekog vremena i da će, nakon svih naših grešaka, doći netko tko će to kapitalizirati. Na našim je prostorima to rijetkost, ali je u razvijenim državama jedini način na koji poljoprivreda može opstati. Zaključak – lijeska je idealna kultura za one koji razmišljaju dugoročno, uvažavaju njezine prednosti, kao što su fleksibilnost u obavljanju agrotehničkih zahvata te mogućnost skladištenja i prerade lješnjaka. Definitivno nije za one koji gledaju samo brojke i misle da će se na njoj brzo obogatiti. Daleko od toga da u lijesci “nema ekonomske računice”, ali treba imati realna očekivanja. Njena isplativost upravo raste sa povećanjem poljoprivredne površine, što zapravo “brka” kalkulaciju novim lješnjakarima koji moraju kupovati poljoprivredno zemljište. No, oni koji već imaju značajne površine u svome posjedu, polako počinju prepoznavati lijesku kao iznimno zahvalnu kulturu. #samohaha

Fotografija