Preko trnja do..

I evo vidi, ovako je sve počelo, to je bilo 2023., tj. nije ovako počelo, počelo je s papirima, ali ovo je bilo kod Jože, izašao nam je u susret zadruge kad se tek osnovala, ne da nismo imali ništa nego nismo ni znali šta nam treba da uopće imamo i onda nakon što smo se okupili nas stotinjak prve godine. Mi smo donijeli odluku da želimo pokušat što bolje odradit, a taj nekakav zajednički plasman gdje iskreno ajde desimo da sam ja bio isturena, a možda sam znao najmanje o svemu, tako reći ovoga uhvatili smo se nečeg što je bilo puno, puno veće od nas, nismo kažem bili u tom trenutku ni svjesni što nas sve možda očekuje, koje su prepreke koje moramo prebrodit. I onda se pojavio Joža, naš kolega prijatelj Zadrugar iz Veliku Grđevca i rekao to mi je evo ja imam pogon, a kad je čuo jel motive i moje i naše, rekao je dođite, odradite godinu, vidjet ćemo šta će od toga biti i evo stvarno došli smo kod njega, nabavili smo od opreme vidi se ova 4 separatora, posudili elevatore, jedan njegov, šneku njegovu, 3 odavde, odande. I kako bi rekli počeli s radom prve godine i kažem sve je bilo nepoznanica od analize do kupaca, pa evo preko načina, ovo smo u biti pogodili, ovo su mi u biti recimo da je ovo bila neka ključna odluka koja je zapravo bila, a sad kad gledam kažem zapravo temelj svemu onom što je slijedilo poslije ta kupovina tih separatora i odluka. Naravno nismo znali nikog u Italiji, a ne da kažem kupca pa je onda bilo od najlošijeg pa do boljeg koji se isto pokažao lošim pa do evo prošle godine jednim kojeg ne smijem možda previše ni hvalit, evo i Šiklinci su bili te godine s nama u Grđevcu i onda je to kažem tako krenulo, prve godine smo odradili. A ukupno u proljeće i u jesen nekakvih 100, mislim 160 ili 170 tona što je kažem na papiru možda zvuči malo, ali evo u onome što smo mi prolazili da to realiziramo je zapravo bilo jako, jako izazovno i onda se pojavio problem. S obzirom da smo mislili da je lokacijski, znači geografski je Grđevac bio nekakav centar, nekakva sredina i imalo je smisla da tamo bude to nekakvo centralno skladište, ispostavilo se zapravo da većina liječnika ipak je ovdje na istoku istočnije plus što se pojavio moment da Onda je Joža odlučio ipak certificirati pogon dodatno za nekakvu preradu i onda ovaj sirovinski dio cijele priče bi zapravo, ja neću reći da bi smetao ali teško je bilo to ukomponirati i onda je krenula potraga za skladištem u Đakovu jer prirodno je bilo i meni. Jer objektivno u Grđevac mi je bio 2 sata udaljen, a Đakovo 15 minuta da probamo naći nešto ovdje u blizini i onda prvi put kad smo došli u ovo skladište kod Stipe, kažem ja neću zaboravit, mada su ovo vidiš kadrovi kad je već akcija krenula. Vidiš po kakvim smo, kakav je bio radni dan tj. kako je započeo, kad sam ušao prvi puta u skladište rekao sam Stipi Stipe jel mi možemo to pregradit, smatram da će nam to možda bit previše jel jer opet prošle godine u 9. mjesecu nisam imao pojma, kažem s obzirom da sam već spomenuo da zadruga nema nikakav moratorij, znači ništa nije. Pod navodnicima zadrugarima nije zabranjeno prodavati liječnjak izvan zadruge, nisam znao kakvi će biti uvjeti te godine, koliko će ljudi zapravo zaista dovesti liječnjak u skladište, onda sam zato i rekao e Stipe ovo bi nam možda moglo biti preveliko jel možemo mi to pregraditi, kaže Stipe to je tako kako je, kaže uzmi ili ostavi. Naravno to se nama činilo tad i preveliko i na neki način onda i preskupo, ali s obzirom da drugog nije bilo prihvatili smo, ma nije prošlo mjesec i pol dana od tog dana, kažem ja stojim u skladištu i nestane ovaj Viličar što vozim, nestane, ne mogu ga uparkirati jer je cijelo skladište bilo puno lješnjaka, znači sa nekih 160, 170 tona smo prošle godine došli na preko 350. Sada kažem, to su neke brojke koje zvuče kako zvuče, ali vjerujte mi da je to u okvirima da sve to treba utovariti, istovariti, prevagati, analizirati ne znam, svaku vreću 5 puta uzmeš, dakle ono 350 tona smo prenijeli ko da je ja kažem bilo 1500 ili više. Kombinirka je bila tu dok nije bilo Viličara, zbog sebe smo tek tu nabavili i isprobali i zaključili smo zapravo da je dobra priča i da to je neki smjer koji moramo ići, tako da ova prošla godina zapravo je bila izazovna jer smo promijenili u biti skladište, došli u biti sad na nešto gdje nemamo nikakvu opremu, kažem jer kad smo došli skladište je bilo potpuno prazno, prevukli smo nazad te naše elevate, bože separatore iz Grđevca. Kupili smo prošle godine elevatore, izradili ovakve nekakve metalne stalke koji su se pokazali za nešto dobro, ali u konačnici loše jer nam je taj cijeli dio sa jumbo vrećama i manipulacija jumbo vrećama stvarala ogroman izazov, pogotovo kažem kad smo nabavili par ovih bokseva i uvidjeli da zato svi imaju bokseve, zato što je manipulacija boksevima puno, puno. Lakša i brža i učinkovitija, tako da evo ove godine snimit ću naravno jedan video kad prezentirat malo ovu godinu. Ali da vidite da ova priča što kažem ima i usta i rep, znači ima zašto je počela, kako je počela, odakle je počela, s čim je počela, samim time kažem što je Joža prepoznao naš potencijal i dao nam povjerenje da služimo njegovim skladištem, pa onda prošle godine i to povećanje količine sa, zapravo više nego dvostruko povećanje količine, pronalazak ja bih rekao jednog stabilnijeg partnera u Italiji, kupca Koji je kažem ispoštovao i više nego skoro što smo se dogovorili prošle godine. Dakle, daje mi za pravo evo da na ovaj način utječem, pokušavam privoliti još jedan veći broj kolega koji nisu u zadruzi jer budimo realni. Zadruga okuplja 180 proizvođača od ukupno ne znam 4.000, preko zadruge je plasirano 350 tona, a ja mislim da u Hrvatskoj ima 2.000, tako da još uvijek ne usuđujem se reći da smo mi, ne da se usuđujem reći bespredmetno jer to govorimo da smo mi nekakav pod navodnicima veliki igrač. S obzirom da poslujemo dvije godine zapravo je fascinantno i uopće što smo došli do ove razine do koje smo došli Evo toliko u ovom videu, malo kadrovi od prošle dvije pa se čujemo, čapu sa boka.