Priča je još otvorena

Deset godina poslije sjedimo na istoj zemlji s koje smo počeli, ali smo drugi ljudi. Višnje više nema — onaj voćnjak zbog kojeg smo dali otkaze i preselili na selo iščupali smo do zadnjeg panja i, na kraju, spalili na hrpi. A OPG je preživio. To nam je, više od svega, dokazalo ono što smo dugo samo slutili: urod nikad nije bio bit.

Izbacili smo brojke. Kad zbrojimo što nam je tih deset godina zaista donijelo, ostanu osjećaji, doživljaji i zajedničke uspomene — za tri života. Brat, koji je trebao postati liječnik, postao je naša desna ruka. Zadruga koju smo sklepali iz očaja okuplja danas stotine proizvođača. Tlo je živo. A znanje koje smo platili vlastitim greškama više ne čuvamo za sebe — zapisujemo ga, dijelimo, ugrađujemo ga čak i u stroj koji odgovara na pitanja umjesto nas.

Jer budućnost je stigla. Onaj digitalni svijet od kojeg smo pobjegli u tišinu voćnjaka sustigao nas je kući: autonomni strojevi, umjetna inteligencija, traktori koji se sami voze. Traktori su nekoć pojeli konje i ispraznili sela; ne znamo što će učiniti ovo što dolazi. Ne znamo bismo li se radovali ili plakali — pa ćemo se, kao i dosad, na kraju ipak nasmijati.

Stisnut ćemo zube i nositi svoj križ na svoj HAHA način. Priča je još otvorena. Živi bili pa vidjeli.