"Priču o selu imalo je priliku čuti čak osamdeset tisuća ljudi." To smo izgovorili početkom veljače, zahvaljujući svima koji su pogledali i podijelili. Znamo, kažemo i sami, "puna nam je kapa, lajka je ovo, šera je ono" — ali baš se tu krije moć tih mreža, i to je za nas najbolji primjer zajedništva.
Mislite li i vi da nam kronično nedostaje zajedništva? Usmjerimo se u suživot s prirodom.
Zima je stigla, a s njom i niz #samohaha videa u kojima smo redom raspleli svoje viđenje: zašto poljoprivreda, zašto postoje poticaji i koliki su, kako bi trebala izgledati moderna poljoprivreda, što je ekološka, te zašto su selo i poljoprivreda idealna kombinacija za mlade. O poticajima smo bili jasni: novci u poljoprivredi nisu u poticajima nego u proizvodnji. Na dva hektra višnje, u prosjeku trideset tona, otkupna cijena tri do četiri kune — ako živimo od poticaja, godišnje nam je jedanaest tisuća kuna; ako proizvedemo višnju, sasvim druga priča.
Preko poticaja; do zvijezda! Koliki su poticaji u odnosu na rezultate proizvodnje?
Pričali smo i o tome zašto smo supruga i ja odabrali život izvan gradske vreve. Najvažniji nam je faktor bila cijena životnog prostora: za novac kojim se u gradu rješava stan na dvadeset, trideset godina kredita, na selu se stambeno pitanje rješava praktički u pola cijene, a ostatak se uloži u jedan ili dva posla. Uz kuću na selu obično ide i okućnica, a kupovina poljoprivrednog zemljišta s trajnim nasadom za nas je jedna od najisplativijih investicija.
U veljači je HAHA priča stigla i u Jutarnji list. "Koga zanima, trk po novine", napisali smo, a za one kojima je lijeno — eto i šale.
Evo HAHA priče i u današnjem Jutarnjem listu. Koga zanima, trk po novine.
Onda smo izgovorili ono što će ostati. Pitali smo zašto kažemo ne zadrugama, i sami sebi odgovorili: da bismo postali članovi zadruge, prvo moramo priznati da nam je u nečemu potrebna pomoć — a baš taj čin zaduživanja kod nas je prepreka. "Problem mi izgleda u tome što smo preponosni." Taj se ponos vidi u gomilanju sve većeg broja strojeva i priključaka, čak i po cijenu opstanka gospodarstva. Skupimo strojeve za obradu, pa nam trebaju za transport, pa skladište, pa sušara, pa linija za preradu, pa brend — i u toj strci protratimo život umjesto da kroz posao steknemo pet partnera i prijatelja. A zadruga ne mora brojiti petsto članova: minimalan broj za osnivanje je sedmero ljudi, pa je praktički možemo osnovati s dvije obitelji, i već je borba puno lakša.
Zašto kažemo ne zadrugama te kako se baviti poljoprivredom bez zemljišta?
Među svojima smo dijelili i tuđe priče: kolegu Tomislava Hajsana i njegovih tisuću sadnica borovnice u vrećama, i Tomicu Martinovića koji uz osmosatni posao i vlastiti obrt ručno krči jutro šikare za nasad lijeske. "Ne želimo odustati od Hrvatske", rekao je Hajsan, i mi smo to potpisali.
Kolega Tomislav Hajsan priča o svojim borovnicama i kako ne treba odustajati od domovine.
A onda je došao ožujak, i s njim korona. U kratkom intervjuu za Jutarnji rekli smo kako život na selu teče kao i obično — pojačavaju se radovi u polju, voćke se bude. Četvero male djece u karanteni stana bez dvorišta zvuči nam, priznali smo, poprilično apokaliptično. "Razlog zbog kojeg smo se preselili na selo ljudima je u ono doba bio nezamisliv i potpuno neopravdan, ali je sada svima očigledan."
