Kratak "intervju" s Jutarnjim: 1.

Kratak "intervju" s Jutarnjim: 1. Tomi, kakav je život na selu, u Kućancima Đakovačkim, u vrijeme haranja korone? Osim tu i tamo kojeg usputnog razgovora o koroni, koja je uglavnom popraćena kojom pošalicom, život teče kao i obično. Pojačavaju se radovi u polju, voćke se bude, kreću radovi u vrtu. 2. Doselio si s obitelji, ženom i četvero male djece, napustio posao u uredu i počeo s ekološkom poljoprivredom. Kakav bi sada bio tvoj život u iznajmljenom stanu u gradu? Četvero male djece u karanteni, bez dvorišta u kojemu mogu potrošiti samo dio beskonačne energije zvuči mi poprilično apokaliptično. Žao mi je svih onih koji su na ovaj način zatočeni. Nadam se da će uspjeti naći način kako kvalitetno izgurati ovaj teški period. Razlog zbog kojeg smo se preselili na selo je u ono doba ljudima bio nezamisliv i potpuno neopravdan, ali je sada svima očigledan. 3. Kako protiče tvoj uobičajeni dan na selu, što radiš ti, što žena i djeca? Izuzev odlaska u parkove, igrališta i igraonice, ništa se bitno nije promijenilo. Djeca su u dvorištu, igraju se u pijesku. Lijepo je vrijeme pa uživaju. Kod kuće nam je vječita bauštela pa djeca često uživaju u pomaganju našem majstoru, didi, koji ih gotovo svakodnevno zabavlja. Nezamislivo mi je što prolaze ljudi koji se bave uslužnim djelatnostima koji su dobili zabranu poslovanja. Suosjećam s njima te se nadam da će se HNB, prema poprilično pametnom izlaganju g. Lovrinčevića, uključiti u sanaciju malog i srednjeg poduzetništva jer ti ljudi proživljavaju katastrofalna vremena. 4. Što ste nabavili u dućanu kada je počela navala, a što si imao na imanju? U ovoj sam situaciji i ja doživio svojevrstan poraz. Iako živimo na selu, i mi smo poprilično ovisni o stvarima iz trgovine. Međutim, ono što je naša prednost je to što zaista živimo u okruženju izobilja hrane. Sve i da nemam ništa, uvijek znam gdje mogu nabaviti sve životno potrebne namirnice u lokalnom okruženju. Iskreno, na dan navale otišao sam, kao i inače, u tjednu nabavku hrane u veći trgovački centar. Ukupan je trošak kupovine iznosio 400 kuna. Od tada po potrebi odlazim po neke dnevne potrepštine, kao i inače. 5. Što bi ti trebalo da si ostao u gradu, a ovdje ti nije palo na pamet da kupiš? Vrlo vjerojatno bi i mi podlegli mentalitetu “krda”. Puno mi je lakše govoriti o situaciji u kojoj se nalazim trenutno. Pripremam vrt, posijali smo zob koju ćemo uzgojiti ekološkim načelima za vlastite potrebe za brašnom, zobenim mlijekom, pahuljicama i sjemenu za klijanje. Na jednoj ćemo parceli vjerojatno uzgojiti i suncokret kako bismo imali svoje visoko kvalitetno hladno prešano ulje. Planiram posaditi i jedno polje čičoke, a kroz sredinu svih voćnjaka probati uzgojiti dodatne količine povrća. Budući da je proizvodna sezona pred nama osjećamo se iznimno optimistično. 6. Zanimljiva je ta pomama Hrvata za brašnom, kvascem, piletinom i toalet papirom. Talijani imaju bidee pa im ne treba toliko papira, oni u nezaobilazne zalihe računaju umake, vino i tjesteninu, a Grci su prvo ispraznili police s agrumima. Ne čini li ti se da je od samog virusa opasnija panika i psihoza neizvjesnosti koja je obuzela ljude? Smatram da je strah najopasniji virus. Ljudi su jednostavno bombardirani s previše strana koje pogađaju instinktivne dijelove mozga te prizivaju brigu za egzistenciju. Uz kompletno uništenje malog i srednjeg poduzetništva mislim da će strah prouzročiti najveću štetu. 7. Evo sada i naši friški gastarbajteri iz Slavonije ostaju bez radnih mjesta u Irskoj pa gledaju kako da se vrate. Rumunji svojima poručuju da se ne vraćaju i ne šire zarazu. Kako ti gledaš na taj problem? Vjerujem da je njima najteže. U lošoj su atmosferi smogli snage te uložili značajne napore da napuste vlastitu zemlju i obitelj, u nadi da će osigurati bolje sutra. Sada dolaze nazad i vjerujem da trpe brojne osude, uz vrlo malo suosjećanja. Želim im svu sreću i pozivam ih da, ako su uštedjeli imalo sredstava, počnu ulagati u život na selu. Siguran sam da nema boljega od suživota s prirodom. 8. Je li ovo prigoda da se konačno ljudima omogući da dostojanstveno žive od svog rada na djedovini? Apsolutno da. Vrijeme je da se prepoznaju prave, istinske zadaće jedne države, a to je briga za svoj narod. Ljudi su glavni “kapital” svake države te mislim da je u konačnici dobro to što se vraćaju iz inozemstva. Treba zaboraviti na neslogu, “skupiti” glave te iznijeti način funkcioniranja u vrijeme ove velike krize. 9. Pa i ti si jedan od pozitivnih primjera. Sad će se vidjeti i da je država prije trebala misliti da ima dovoljno hrane za svoje stanovnike, a ne da ovisi o uvozu raznog smeća. Kako bi država trebala pomoći osim saniranja gubitaka? Uvjeren sam da prije svega treba zadržati likvidnost, kako bi ljudi i dalje mogli trošiti i pribavljati neophodne namirnice. Gledam to kroz prizmu nas malih, običnih ljudi. Prvo će bez posla ostajati privatnici koji će morati otpuštati radnike te će svi zajedno ostajati bez novca. Tko će onda kupovati išta? Otkud onda državi novac? Upravo je kratka prezentacija g. Lovrinčevića o ulozi HNB-a u ovoj krizi i meni “otvorila” oči. Proizvodnja kvalitetne, lokalne hrane, trebala bi postati jedan od glavnih prioriteta. Treba naglasiti kako snažan imunitet upravo dolazi korištenjem kvalitetnih prehrambenih proizvoda. 10. Koje su, po tebi, još poruke koje će nam donijeti ova kriza? Iako jako velik broj ljudi proživljava iznimno teške trenutke, mislim da će upravo kriza donijeti nužno potrebnu promjenu percepcije kod dobrog dijela ljudi. Sad je tek svima jasno koliko smo besmislenih problema imali donedavno, a što je to ono što je zapravo bitno. Predviđam kraj kapitalizma u ovom obliku te s velikom dozom optimizma priželjkujem neko novo, humanije društveno uređenje. Kriza je pokazala kako je život, zaista, na selu. #samohaha